Gustoća čistog aluminija (ρ=2.7g/cm3) je relativno mala, oko 1/3 gustoće željeza.
Međutim, čvrstoća čistog aluminija je vrlo niska, a vrijednost σb u žarenom stanju je oko 8 kgf/mm2, tako da nije prikladan za konstrukcijske materijale. Dugotrajnom proizvodnom praksom i znanstvenim eksperimentima ljudi su postupno ojačavali aluminij dodavanjem legirajućih elemenata i korištenjem metoda toplinske obrade, što je rezultiralo nizom aluminijskih legura. Legura nastala dodavanjem određenih elemenata može zadržati prednosti čistog aluminija, kao što je mala težina, au isto vrijeme imati veću čvrstoću, a vrijednost σb može doseći 24-60 kgf/mm2. Zbog toga je njegova "specifična čvrstoća" (omjer čvrstoće i specifične težine σb/ρ) bolja od mnogih legiranih čelika, što ga čini idealnim konstrukcijskim materijalom koji se široko koristi u proizvodnji strojeva, transportnim strojevima, energetskim strojevima i zrakoplovnoj industriji. Trup zrakoplova, obloge, kompresori itd. često su izrađeni od aluminijske legure kako bi se smanjila njihova vlastita težina. Korištenjem aluminijske legure umjesto zavarivanja čeličnih ploča, težina strukture može se smanjiti za više od 50%.










